29. 5. 2013.

Zlo Koje Nas je Snašlo

Dragan Glavašić



OPUSTOŠENA KOLONIJA POD OPSADOM AZILANATA

Na TV-u se pojavi uglađena, izuzetno vesela, veoma nasmejana spikerka pa kaže: „Da li ćemo uskoro moći kod lekara ako nemamo privatnu polisu zdravstvenog osiguranja? Zašto žitelji Alibunara žive prosperitetno i kad je u svetu kriza... Saznajte u nacionalnom dnevniku...“ Znači dok se narod muči da preživi, stoka na vlasti i njihove beskrupulozne sluge samo smišljaju kako da izmanipulišu mase, da nas perfidno obmanu, kako još više od nas da otmu, samo da bi oni imali što više za sebe!

Svetom su zavladali najužasniji degenerici i smrdljivci koji postoje, a kao posledica svega toga na zemlju Srbiju se obrušio talas neprevaziđenog zla...

Mediji su najopasnije oruđe, naročito kad ih kontrolišu izrazito nemoralne, devijantne, ekstremno glupe i/ili po nas pogubne osobe!

U Srbiji, cigana ima sve više i oni žive sve bolje, dok je Srba sve manje i mi živimo sve lošije i lošije! U ovoj zemlji su firme masovno pozatvarane, sva porizvodnja je zamrla: te su Kinezi dovedeni—iz tamo nekakvih užasnih zabiti—i to u velikom broju da se bogate na našoj nesreći i da pritom izigravaju nekakve šefove za koje će jadni i obespravljeni Srbi raditi za male pare i to usred zemlje Srbije... Za to vreme u “narodnoj skupštini“ jedna te ista bagra se, već decenijama, bahato ponaša, šegači sa sluđenim narodom, dok u svoje džepove nemilice trpaju pare... Tajkuni i političari nisu deo ovog naroda, oni su se odnarodili, postaili su izrod i zlikovci koji jedino i isključivo gledaju sebe i svoje interese! Skupština nije narodna, već se u njoj nalaze isključivo naši najgori neprijatelji, naši izrabljivaći, naši okupatori!

Zabranili su nam da pričamo kako su svetom zavladali najgori paraziti i najužasniji perverti, odnosno, da se nad nama vrši genocid, iliti da su druge rase inferiorne, da imaju manju inteligenciju, da im se daje neograničen pristup svom našem znanju i svoj našoj tehnologiji, te da je proizvodnja, a samim tim i prosperitet, preseljen iz naših zemalja u Kinu, Turksu, Indiju, Brazil. Zabranili su nam da kažemo kako su druge rase primitivne i divlje te da su smrt za našu rasu, kulturu i civilizaciju! Odnosno, da je njihovo sistematsko naseljavanje u našim zemljama, ništa drugo do smišljeno sprovođenje našeg pogroma! Na medijima se ništa od toga ne sme čuti, u knjigama se to ne sme spominjati (izuzev ako nije u izrazito negativnom kontekstu), čak i internet pokušavaju temeljno kontrolisati. Drugim rečima, oni ne žele da se istina čuje, da se o tome priča, da bilo ko to zna: jer oni nameravaju da nas drže u tami, potlačene i izmanipulisane; oni hoće da mi ćutimo i trpimo ili još gore, SARAĐUJEMO, dok nas izgladnjuju, zlostavljaju, ponižavaju, kastriraju, izrabljuju i nad nama vrše tihi genocid! Podmukli vladari sveta traže od nas da se mirno i svojevoljno samouništimo!

Nikad gore nije bilo: nema novca, nema slobode, nema budućnosti! [Naravno, ne računajući vreme kad je Srbija bila zagađena Turskim divljacima!] Naše tupave i pomahnitale “vođe” su nas dovele do samog ruba propasti; a niko nije prozvan za datu veleizdaju ili osuđen zbog toga!

Živimo u užasnom vremenu, epohi zla, kad ljudi nemaju posao: izuzev šaćice srećnika—sa debelim vezama—koji rade za preostale firme iliti državne institucije; odnosno, izrabljivane i ponižavane jadnike koji rade za kineze ili arape... Sada, u najvećem broju slučaja, starice i starci koji su dobili penzije za vreme komunizma izdržavaju decu i unučad, jer jedino još oni imaju regularna primanja, koja su pritom nedovoljna za život, jer su pohlepne bitange i lopuže, na vlasti, bahato obezvredili penzije, kako bi imali što više da strpaju u svoje duboke džepove!

Komunizam je bio loš sistem (neadekvatno osmišljen i veoma korumpiran). Ali u komunizmu smo barem imali zdravstvenu zaštitu i besplatno školstvo te oni najbogatiji nisu imali mnogo više od onih najsiromašnijih. I što je veoma bitno, komunisti su svrgnuli sa vlasti [pohapsili, pobili ili proterali] sve te trule bogataše koji su do Drugog svetskog rata imali veliko bogatstvo i živeli veoma raskošno, dok se narod mučio. U stvari, najbitnije od svega, u komunizmu niko nije bio gladan ili obespravljen... A u kakvoj smo mi to zemlji sada? Mali broj ultrabogataša ima neopisivo bogatstvo i sve moguće privilegije dok većina naroda živi u bedi i očaju. Jer da bi nekolicina mogli imati neshvatljivo bogatstvo, da bi oni prigrabili sve za sebe: većina mora živeti u opštoj nemaštini!

Ali kakva je to zemlja u kojoj vladari [bogataši i političari] rade svakojako zlo svom narodu i ovoj zemlji samo da bi oni lično od toga imali korist. Na taj način, oni uništiše našu ekonomiju i proizvodnju kako bi dovlačili jeftinu bofl robu iz Kine, Indije, Brzila, Turske i ko zna sve odakle... Dovedoše i veliki broj cigana u Srbiju sa ciljem da oraspolože svetske moćnike tako da bi im ovi dozvolili da ostanu na vlasti. Jer korumpirani i nemoralni šljam će sve uraditi zarad ličnih interesa, zapravo, vlasti! Kinezi im dadoše pare da dozvole smrdljivim mongoloidima da se nasele u Srbiji, otvore radnje na sve strane, u svakom pa i najmanjem mestu širom naše zemlje te da izigravaju nekakve šefove za koje rade ojađeni i obespravljeni Srbi. Znači, kineski podmukli političari pozvaše naše korumpirane političare na razgovor, dadoše im neke pare, a naši tupavi i nemoralni političari zatvoriše sve naše fabrike i širom otvoriše vrata kineskoj najezdi te im još omogućiše da grade most preko Dunava. Dovedoše Kineze iz tamo nekakvih zaostalih provincija, a oni od pregladnelih strvinara odjednom postadoše uspešni biznismeni i veliki šefovi Srbima! Upravo takvu su klimu napravili idioti od političara u našoj napaćenoj domovini. Sada su Kinezi glavni poslodavci u Srbiji te se bogate varajući i izrabljujući naš narod, prodavajući nam škart robu. Bogate se varajući Srbe, uvaljujući nam bofl robu, koji svi moramo da kupujemo, jer je evropsko/američka proizvodnja zamrla i sve se sada pravi uglavnom u Kini. [No, svi nimoidi su hronični lopovi, kriminalci i prevaranti: kad oni daju navodnu donaciju, možemo biti sigurni da je u pitanju neka podvala!]

Pa ko je to ovde lud? Jesu li oni normalni? Narodni muzej je zatvoren i ne radi već decenijama; a umesto njega se intenzivno forsira, tajno finansira i perfidno nameće: ni više ni manje nego, muzej „afričke umetnosti“... Kakva je to suluda glupost, usred Beograda, muzej i to još „afričke umetnosti“: što je KONTRADIKCIJA nad kontradicijama, kao da su rekli „slatko od izmeta“... No, suštinsko pitanje je šta zapravo stoji iza svega toga i da li oni žele da poistovete Srbe sa tim zaostalim divljacima... [Što je istina, Srbe neprestano poistovećuju sa, i guraju ka, svemu ne-evropskom (turcima, kinezima, arapima, ciganima, crncima, hispanicima, itd).] Dovode ogavne crnce iz Afrike da divljaju po Srbiji; omogućavaju im da igraju razne sportove i budu uspešni ili im daju univerzitetske diplome, a oni ni jezik nisu naučili niti uopšte na predavanja idu. Srbi (iako znaju Srpski) moraju i po sedam puta izlaziti na isti ispit i učiti napamet knjige od hiljadu strana: a smrdljivcima se poklanjaju diplome! Na sve strane se šetaju nekakvi Arapi [verovatno su naši pohlepni političari, za dobre pare, omogućili velikom broju muslimana iz Libije da prebegnu u Srbiju] i ko zna šta sve još!

Ogavni azilatni [naročito iz Avganistana i Afrike] preplaviše Srbiju. Slobodno se šetaju, rade šta hoće, divljaju, maltretiraju i terorišu lokalno stanovništvo. Šta više, vlast je pozatvarala radnička odmarališta—koje su za vreme komunizma koristili radnici—kako bi od njih postali prihvatilišta za dotične nimoide. Daju im smeštaj, hranu i džeparac: dok većina Srba gladuje... Verovatno će pokušati opravdati, upravo navedeno, s činjenicom da Srbija više nema fabrika i radnika pa samim tim nam ne trebaju ni radnička odmarališta, te ih je bolje ustupiti nimoidima koji vrše invaziju na Evropu. A pošto Srbija ima i sve manje Srpske dece: onda je za očekivati da će uskoro i prazne vrtiće iliti škole pretvoriti u prihvatilišta za uljeze... Cigani napadaju i terorišu Srbe, naročito Srpkinje. Ako vide samu Srpkinju priđu joj i traže pare, a ako im ona ne da, oni joj prete! U zemlji Srbiji, cigani otvoreno prete Srbima i na svakojake načine maltretiraju ovaj obezglavljeni narod! Džepare Srbe gde stignu, terorišu nas tako što prave barikade po ulicama i prose ili navodno peru šoferšajbne, „pevaju i sviraju“ po autobusima i tramvajima da bi im tupavci i mazohisti za to još dali pare; a povrh svega, od tih ogavnih parazita se u domove zdravlja i javni prevoz ne može ući! Dok na sve to, policija gleda na drugu stranu i pušta ih da rade šta hoće; odnosno, juri skinhedse [jedine patriote koji su organizovani da se bore protiv tih azijskih uljeza]! ČIJA JE OVO ZEMLJA?! Kako se ova zemlja zove? Afrikanlija, Arabija, Mongolija, Ciganlija ili možda Srbija? Jesu li Srbi ovde još uvek većina i zašto gnusni cigani [Jer šta se drugo može reći o tim gnusnim parazitima i štetočinama kad oni vrednost neke osobe cene po tome koliko je već ukrala ili koliko je uspešna u varanju.] imaju veća prava od nas samih i to u našoj vlastitoj domovini? Ko to dozvoljava ovoliku nepravdu? Zašto se nad nama vrši tihi genocid? Zašto je priraštaj tih divljaka znatno veći od priraštaja Evropljana, i zašto niko ne preduzima ništa da se to koriguje: jer ne treba velika matematika da se zaključi kako će kroz nekoliko decenija biti više smrdljivaca od Srba (odnosno, svih pravih Evropljana). Kako li će tek onda naša deca živeti kad Srbi postanu manjina u Srbiji? Kad smo mi, još kao većina, ovoliko obespravljeni i ojađeni!

U školama sve rade da svako odeljenje zagade ciganima. Donose zakone i daju razne pogodnosti kako bi dotični uljezi imali privilegovani status u ovoj NAŠOJ temeljno zagađenoj zemlji! Direktiva, u svakoj školi, je da prema ciganima moraju svi biti maksimalno tolerantni. I kad oni kradu, preturaju po tuđim stvarima, divljaju, prave haos, pogubno utiču na našu decu, šire zarazu, lome ili prljaju ili uništavaju stvari: učitelji i đaci moraju biti toleranti prema tim divljacima! A povrh svega, dok su mnogi Srbi gladni, ciganima se svakodnevno kamionima dovozi besplatna hrana da jedu. U svim mestima gde živi velika koncentracija cigana [na primer, u Beogradsim naseljima Makiš i Kijevo]: kamioni im svakodnevno dovoze hranu... Je li to normalno, u zemlji Srbiji, Srbi su obespravljeni i gladni, a ciganima sve bolje i bolje! Od Srba se nemilice otima da bi se davalo ciganima! Kretenska država je obezbedila da su oni siti, dobro obučeni i zbrinuti. Gledaju ih ko malo vode na dlanu, kao da su najveće blago ove zemlje... Znači, Srbi se muče i pate—većina Srba gladuje—u zemlji Srbiji, dok cigani uživaju, bahato se ponašaju te rade šta hoće, čak im se podižu spomenici! Stvorena je klima da Srbi (i svi pravi Evropljani) nemaju decu, dok se razni uljezi masovno razmnožavaju. Pa šta je ovo? Čija je ovo zemlja? Protiv Srba se otvoreno diskriminše u korist cigana! Od Srba se nemilosrdno otima [putem poreza, taksi, kazni i raznih dažbina] dok se ciganima daje i kapom i šakom! Protiv srpsih (i evropskih) patriota se vodi hajka! Ova perverzna vlast je majka ciganima dok je Srbima maćeha... Pa ko ih je to doveo na vlast—ovako sumanute—te ko ih to i dalje drži na vlasti? Odnosno, zašto? Zašto bi ih Srbi takve dovodili na vlast da nama zlo nanose, i zašto bi ih mi držali na vlasti da nam i dalje čine zlo?

Čak su i naše muzičke škole preplavili sa zaostalim mongoloidima. Ta primitivna stoka koja do nedavno nije ni za struju znala, ni klavir nikad nisu videli, sada treba da interpretira Baha, Prokofjeva, Lista, Šopena ili Vivaldija... To je krajnji bezobrazluk i perverzija neviđenih razmera. Nimoidi [ne-bele rase] nisu ni genetski, ni intelektualno, ni kulturološki sposobni da se bave našim kulturnim nasleđčem ili da čuvaju našu umetničku tradiciju! Niti mi tako nešto suludo trebamo uopšte tolerisati ili dozvoliti! Kakav su samo neverovatni užas Japanci uradili u Sikstinskoj kapeli kad su navodno restaurirali Mikelanđelove freske. Uništili su neprocenjivo blago Evropske kulturne baštine; a sad treba još Kinezima davati priliku da sakate našu klasičnu muziku [Pritom, puštaju ih u peti razred a oni ni note ne znaju!]. [A da i ne pričamo o tome kako su cigani već uništili našu tradicionalnu (izvornu) narodnu muziku!] Jer da bi se ti Kinezi upisali u naše muzičke škole, neki Srbi neće imati mesta. A i da ima mesta za sve Srbe nije u redu da ti zaostali divljaci prljaju naše škole ili blate našu kulturnu tradicjiju. Jer Kinezi su retko primitivne životinje, koje jedu sve i svašta [od tigrovog polnog organa koje u „kineskoj medicini“ koriste za potenciju ili bešika raznih životinja za koje tvrde da imaju predivan ukus te da uz to poboljšavaju opšte zdravlje do fetus supe (napravljene od ljuskih abortiranih fetusa i/ili posle porođaja odbačene posteljice) koju navodno koriste za podmlađivanje] te nema smisla zagađivati naše škole, stambene zgrade, ulice sa takvim ogavnim uljezima, zaostalim primitivcima, sa takvom pomahnitalom bagrom. A da i ne govorimo o svim tim „restoranima kineske hrane“. Samo najveći idioti, odnosno najgori mazohisti mogu ići u kineski „restoran“ da jedu, kod primitivnih ljigavaca koji su poznati po „kulinarskim specijalitetima“, odnosno, „jelima“ od raznih buba, pacova, miševa, kerova, hijena, gmizavaca, škorpiona, sirovih ili otrovnih i/ili nehigijenskih „namirnica“, abortiranih fetusa i ko zna još čega... [Na hiljade mongoloida se otruje, širom Azije, svakogdnevno jedući otrovnu, opasnu, sirovu, nehigijensku ili neadekvatno spremljenu „hranu“! Naročito kad jedu guštere, ribu, bube, vodozemce, gmizavce ili zmije koje u sebi prirodno sadrže otrove i/ili štetne materije.] [U stvari, njihova pogubna prehrana te potpuno neznanje u vezi higijene su glavni razlozi za odpočinjanje i širenje, širom sveta, raznih epidemija i boleština!]

Mongoloidi (zapravo, svi nimoidi) nemaju dušu, su najgori divljaci i primitivci. Oni nisu genetski sposobni za više emocije. Na primer, oni mogu naučiti većinu tehnika potrebnih za sviranje klasične muzike, ali njima fali jedna bitna komponenta: oni nisu u stanju da ugrade osećanja. Te su njihove izvedbe—i pored velike medijske pompe ili propagande—beznačajne… Što ukazuje da su oni na znatno nižem evolucionom razvoju. Nimoidi nisu evoluciono napredni i pametni kao Beli Muškarci i nemaju sposobnost dubljih emocija: a to znači, oni nisu mentalno jednaki Beloj Rasi! Drugim rečima, dato neopozivo pokazuje da crnci i mongoloidi nisu ljudi. Ili još preciznije, to definitivno dokazuje da su svi nimoidi životinje!

Mongoloidi su vanserijski tupavci koji nisu u stanju ni azbuku da izmisle, već koriste na hiljade različitih znakova za reči; pa čak, u svojim nerazvijenim jezicima—sa izrazito malim fondom pojmova—nemaju ni interpunkciju, ni padeže, poređenje prideva, glagolska vremena, množinu imenice ili bilo kakvu gramatiku. To su primitivni divljaci, koji umesto viljuške koriste dva štapića, umesto cipela imaju parče ravnog drveta prikačenog za stopalo; odnosno, obmotano platno umesto gaća... A da i ne govorimo da pojam HIGIJENE za njih ne postoji! Svake godine „daruju“ svetu razne zarazne infekcije i boleštine. A od kad je svetska proizvodnja, na izrazito podmukli način, premeštena u Kinu, uz bofl robu šalju po svetu, u kontejnerima, i razne živuljke iliti užasni korov, svakojake bube, gmizavce, komarce, parazite i štetočine.

No, da bi se shvatilo o kakvim zaostalim primitivcima je stvarno reč treba uzeti u obzir i slučaj koji se desio u Kini, a kakvih (ili još gorih) je zasigurno bezbroj širom Azije, Afrike i Južne Amerike. [O čemu, naravno, naši mediji ne govore.] Nimoidkinja ostavi dvogodišnje mladunče potpuno samo i nezbrinuto, dok ona bezbrižno razgleda i kupuje u prodavnici. Mladunče izađe na ulicu. Vozač kombija polako ide ka „detetu“ i očigledno ga (iz čista mira) namerno pregazi, udari ga kombijem, obori na zemlju i pređe prednjim desnim točkom preko njega. Zaustavi se na kratko a potom pređe i zadnjim desnim točkom preko minijaturnog Kineza. Na desetine vozača, biciklista i pešaka prolaze pored krvavog tela i niko se ne zaustavlja da pomogne teško povređenoj bebi. Uključujući i neku ženu sa detetom. Zamislite samo, mongoloidkinja sa svojim mladunčetom, prolazi pored povređenog mladunčeta i neće da mu pomogne! Uopšte se ne obazire na njega; samo ga hladno zaobiđe. Nekolicima drugih pešaka, biciklista i vozača: svi oni mirno prolaze pored pregažene bebe, neki je i preskaču, ali neće da pomognu. Jednostavno ih ne zanima. A onda, kao vrhunac svega, i drugi auto ponovo pregazi već teško povređeno mladunče. Dok ono u lokvi krvi leži na ulici, drugi Kinez jednostavno pređe, svojim autom, preko njega!... Sledećeg dana, jedan od tih vozača, koji je pregazio malog Kineza, pozove oca, ponudi mu neku malu svotu novca, kao konpenzaciju za smrt bebe, a potom mu kaže: „I ti bi to isto uradio da si bio na mom mestu!“ Što je, pre svega, dokaz da su mongoloidi [zapravo, svi nimoidi] životinje! To nisu ljudi! Oni genetski nemaju osećaj za zajednicu—nisu biološki opremljeni za život u civilizovanom društvu—već su puni oholosti, zla i mržnje te se samo ekstremnim represivnim merama mogu primorati na nekakav poludivlji iliti vandalski suživot sa drugima! [Dragan Glavašić Filozofija i Misli (Beograd: Odin & Thor, 2010) St. 481, 541-2] Te trovati našu zemlju sa takvom užasnom, temeljno zaostalom, podljudskom vrstom (uz to još punom mržnje i zlobe) je zločin nad zločinima! Je zlodelo neprevaziđenih razmera!

Kakvo su podmuklo zlo Kinezi pokazuju i sledeća dva primera: (1) Žena iznajmi dvosoban stan—na Novom Beogradu, u ulici Jurija Gagarina—nekom mongoloidnom paru. Ali umesto dvoje Kineza u stan se, za relativno male pare, postepeno usele preko dvadeset kineza. I za nepunih mesec dana stan je potpuno demoliran. Toliko je smrdeo, bio prljav, zamašćen, i oštećen da se u njemu više nije moglo stanovati... (2) Kinezi namame i otruju (odnosno, ubiju) pse i mačke lutalice a potom ih skuvaju i pojedu ili prodaju u svojim kineskim „restoranima“; u koje samo najveći mazohisti, kreteni i maloumnici još mogu jesti... Jer Kinezi su vanserijski prevaranti i najgnusniji smrdljivci koji postoje, te će oni koristiti svaku priliku da prevare i obmanu one naivne: naročito kad je naša vlast temeljno korumpirana i za male pare spremna da primi veliki broj Kineza, možda i da im tajno pokloni državljanstvo te im, zasigurno, omogući da preplave našu otadžbinu svojim „radnjama“ i svojom bofl robom, odnosno, im dozvoli da od Srbije nesmetano prave kinesku koloniju!

Jer dok Srbi moraju plaćati dobre pare da nabave svinjsko, ovčje ili pileće meso; za to vreme, Kinezi dobijaju psećje, mačje, pacovsko i ko zna još koje „meso“ za džabe. Sve što treba da urade je da ih namame, ubiju, i spreme u svojim ogavnim kuhinjama, a potom predstave kao neki „njihov specijalitet“ na primer, kao „pekinšku patku“ ili možda kao „jun jon jin patku“. U svakom slučaju će to biti nekakva patka za sluđene tupavce, konzumente kineske bizarne kuhinje...

Znači marionetska vlast će sve uraditi da ostane na vlasti, a to znači da će dobrovoljno uništiti svoj vlastiti narod, da će pozatvarati sve naše fabrike i radnje, te da će od naše zemlje napraviti kinesku koloniju, a sve to zarad svojih ličnih interesa...

Druge rase nisu isto što i mi. One se drastično razlikuju od nas. Imaju inferiorne mozgove u poređenju sa nama te su na znatno nižem socijalnom stupnju razvoja. To su životinje koje nemaju razvijena osećanja (na primer, pripadnost ili saosećajnost). Tvrditi da su druge rase [cigani, arapi, Turci, mongoloidi, crnci, itd] nama jednake, isto što i mi, iste inteligencije kao i mi, da im trebamo dati našu tehnologiju i znanje, da su na našem kulturnom razvoju ili da ih trebamo primiti u naše društvo je velika obmana, u stvari, perfidan pokušaj da se Bela Rasa zatruje i podmuklo uništi! Svi ti morbidni političari koji dovode Kineze i ostale nimoide u našu zemlju (i/ili dato tolerišu) su perverzni zlikovci, koji truju našu civilizaciju, uništavaju našu kulturnu zajednicu te koji jednog dana moraju odgovarti za sva ta gnusna zlodela, odnosno, za veleizdaju našeg naroda, za sistematsku degradaciju našeg društva, za naš genocid! Pa zar još trebamo i da strepimo za našu ređenu decu, odnosno, da li će i našu decu namerno i hladnokrvno gaziti razni nimoidi i ko zna šta sve još raditi u našoj vlastitoj otadžbini, upravo zbog tih prokletih idiota, zbog pomahnitalih političara...

Homoseksualcima već drugu godinu zaredom pokušavaju omogućiti da paradiraju ulicama Beograda—u izopačenoj paradi srama—i da tako prkose narodu, zapravo, promovišu svoju dekadentnu bolest, iliti nagovaraju zdravu decu da im se pridruže u toj pogubnoj pošasti! Za tu svrhu su angažovali na desetine hiljada policajaca i specijalaca. Dok na Kosovu, Srbi nemaju nikakva prava, nad njima se vrši svakodnevna represija i teror, žive bez vode i struje, nemaju šta da jedu ili od čega da prežive, odnosno, nemaju ni elementarne uslove za opstanak: za to vreme naši političari vode brigu o ciganima, pederima, Arapima, Kinezima, crncima i ostalom ogavnom šljamu. Narod u Srbiji jedva krpi kraj sa krajem, ali naše političare to ne zanima: oni jedino brigu vode da ostanu na vlasti i napune svoje duboke džepove. A da bi u tome uspeli, moraju zadovoljiti ekstremno nastrane perverte—najveće bogataše—koji vladaju svetom. To znači, moraju činiti sve što mogu da unište Srbe, kastriraju muškarce te degradiraju našu kulturu i civilizaciju. Da izvrše genocid nad našim narodom (i svim pravim Evropljanima)! U stvari, u Srbiji, svi nimoidi i perverti [cigani, Kinezi, Arapi, crnci, pederi/lezbejke, feministi, itd.] žive bolje od Srba! Nad Srbima se vrši diskriminacija usred zemlje Srbije! Dotični degenerici imaju sve veća prava. Primitivne i mentalno zaostale rase bolje žive od nas u našoj vlastitoj domovini. Zapravo, svi bolje žive od nas, u našoj vlastitoj zemlji! Užas nad užasima...

No, da stvari budu još gore, smislili su i podvalu po kojoj šalju Srbe u sve većem broju da rade na Bliskom istoku za muslimane. Od Srba se traži da se maksimalno ponižavaju te da budu poslušne sluge i ponizni robovi tamo nekim Turcima i/ili Arapima... Jer u Srbiji je sve manje posla, a sve će ga manje i biti pa ako hoće da rade, većina naroda će uskoro morati ili da radi za gnusne Kineze ili da ide na Bliski istok da radi za muslimane, odnosno da služi one koji su u velikoj meri isfinansirali te zapravo potpomogli raspad Jugoslavije, zavadili nas sa našom slovenskom braćom, gurnuli nas u ovaj sumanuti pakao, u ovu spiralu neprestanog posrtanja i propadanja! Čak se priča da će uskoro Turcima dati kontrolu nad tarifnim sistemom Gradskog saobraćajnog preduzeća u Beogradu, pa će Turci zarađivati na našem javnom prevozu, to jest, odlučivati ko može da se vozi, po kojoj ceni i pod kojim uslovima: da li stara lica, trudnice, invalidi i školska deca mogu da koriste besplatno javni prevoz! A s obzirom kolika je mržnja Turaka prema Srbima i prema svemu Evropskom, možemo biti sigurni da trudnice (koje nose Srpsku decu) ili invalidi (koji su se žrtvovali za dobrobit ovog naroda) ili deca (koja su naša budućnost) verovatno više neće moći besplatno u javni prevoz.

Za sve zlo koje nas je snašlo, za invaziju azilanata, za pretvaranje Srbije u kinesku koloniju, za sav taj neprevaziđeni užas: krivi su oni koji trenutno imaju vlast ili koji su je imali u zadnje vreme: tajkuni i političari! Kao i sve njihove ponizne sluge, a tu pre svega treba svrstati medije i zabavnu industriju... Pozicija i opozicija su dve strane jedne te iste pare. Bogataši i političari su najveći paraziti. Zajedno sa temeljno pomahnitalim medijima, oni su naši najgori neprijatelji jer oni rade samo za sebe, međusobno sarađuju na ostvarenju po nas pogubnih ciljeva te pomažu svima onima koji hoće da nas ponize, sistematski osiromaše i brutalno unište! Komunizam je bio loš ali niko u komunizmu nije bio gladan. Odnosno, i najgori komunizam je bio bolji od ovog što imamo sada! Neopisivo zlo koje nas je snašlo—takozvana „demokratija“ i izrabljivački kapitalizam—su nešto najgore što postoji... Revolucija je jedini izlaz iz ovog sumanutog sistema perverznog užasa! Intelektualna revolucija u kojoj će stvarno najpametniji MUŠKARCI doći na vlast te zavesti poredak svega onog što je zdravo, prirodno i normalno!

Zabavna industrija i takozvana „umetnost“ su promoteri svakojakog zla! U svetu, kao i u Srbiji, njih kontrolišu najveći kreteni. Stoga oni zapošljavaju te nameću isključivo samo ono najgore. Ogavni nimoidi, homoseksualci, kao i žene (pisci, kompozitori, slikari, glumci, režiseri) te opšte budale i/ili najgori perverti su olako nazivani umetnicima ili velikim zvezdama. Sve se radi kako bi najveći šljam postao slavan, odnosno, kako bi određene osobe zaradile pare i uz to još promovisale razne dekadentnosti iliti po nas pogubne perverzije!

Mediji [televizija, radio, novine] su najmoćnije sredsvo za stvaranje, manipulisanje i održavanje javnog mnjenja. Šta mase misle, veruju ili kako se ponašaju je u velikoj meri uslovljeno time ko kontroliše masovne medije. Na našu veliku nesreću, medije u Srbiji kontrolišu uglavnom veliki bogataši i/ili političari. Uslet toga, zaposleni na medijima, naročito na ključnim pozicijama su uglavnom najgori degenerici i perverti. Jer negativna selekcija i opšti nepotizam su osigurali da samo najperverzniji i najnemoralniji mogu raditi na medijima: kako bi svojim nemoralom i svojom perverzijom još više sludili ovaj narod, te ga gurnuli u ponor bez dna, potpomogli genocidu koji nam se perfidno sprema!

Naša srozana otadžbina krvari, naša nacija je do te mere ojađena i osakaćena iliti degradirana, situacija je toliko loša: da bi neko radio kao sluga domaćih i svetskih moćnika [ekstremnih bogataša], ta osoba mora imati izuzetno jake veze i/ili biti politički podobna... I mora biti ekstremno nemoralna iliti nastrana, jer po nalogu zlih gospodara, njihove sluge su od Srbije napravili okupiranu zemlju iliti kinesko-cigansko-tursku koloniju. Znači, naši političari (koje smo mi navodno izabrali) i naši tajkuni (koje niko nije izabrao) čine da Srbija ubrzano postaje turska ili ciganska ili kineska kolonija! Sve što je ne-evropsko, sve što je ogavno, izopačeno i po nas pogubno: nama se nameće i Srbi se sve više manipulišu da mi pripadamo ili imamo zajedničkog sa svim i svačim što nije naše, što nije Evropsko!

Komunizam, ma koliko da je bio nesavršen ili loš, je i pored svega bio neizmerno bolji od ovog sumanutog zla [demokratije-kapitalizma] koje nas je snašlo! U komunizmu smo svi bili dobro zaštićeni, temeljno zbrinuti i niko nije bio gladan! Prokleti političari i direktori firma—uz obilatu podršku stranih faktora [zapadnih kapitalista i njihovih tajnih službi]—su urušili komunizam, izmanipulisali obezglavljene radnike, perfidno ih podsticali na nerad i opšti javašluk kako bi komunizam propao, urušio se iznutra, a oni od toga lično profitirali. [Još su odgovorni i za krvoproliće među Južnim Slovenima!] Sada, neki od tih bivših političara (i/ili direktora) su najveći tajkuni te imaju neizmerno bogatstvo—zapravo, javnu svojinu koju su od nas oteli, za sebe prisvojili, podmuklo prigrabili—dok većina naroda nema šta ni da jede! U stvari, većina populacije ili ne radi ili prima plate/penzije koje su ekstremno obezvređene i za koje mogu adekvatno živeti samo nekoliko dana u mesecu, dok sve ostale dane moraju gladovati. Obezglavljene i obespravljene mase se pate i muče, tiho jecaju u očaju, dok šačica probranih lopova [tajkuna] i njihovih pokornih sluga [političara i svih onih na ključnim mestima u društvu]: uživa, ne zna šta će sa (našim) parama. Te da je i malo pametan, i malo osvešćen, ovaj narod bi se, do sad, digao na ustanak—TREĆI SRPSKI USTANAK—te proterao svu tu pokvarenu bagru sa vlasti—i poziciju i opoziciju: jer su svi ti političari (i njihovi pohlepni gospodari) jedno te isto: najgori lopovi, kolaboratori, te naši neprijatelji, naši izrabljivači, naši okupatori!

Mada treba imati na umu i činjenicu: da niko u Srbijij (ili svetu) ne može postati ništa od značaja (ni uspešan političar, ni velika zvezda, ni čuveni pisac, ni veliko bilo šta, ukoliko nema odgovarajuću pozadinu, odnosno ukoliko nema puno novca, jaku vezu ili nije politički podoban. Jer svi oni koji su trentuno „neko i nešto“ u Srbiji: su deca onih koji su bili „neko i nešto“ u pređašnjem vremenu ili su bili u prilici da omoguće uspeh svojih potomaka. Niko ne postaje uspešan zahvaljujući svojoj pameti, vrednosti, talentu, sposobnosti, spretnosti ili znanju... Svi su uspešni zato što ih je neko progurao, zato što su imali odgovarajuću pozadinu! A kad je najveći šljam uspešan onda je to smrt za samu zemlju! Jer dok pravi intelektualci [oni koji stvarno imaju šta da kažu] tavore u anonimnosti, nemaju nikakav pristup medijima, žive u bedi; za to vreme ciganin (koji se bavio kriminalom, a koga su degenerici, sa ulice pokupili, zbog njegove „političke podobnosti“) pravi solističke koncerte i ubira velike pare, trujući sluđene Srbe sa istočnjačkim melosom i raznim perverzijama!

Zašto nas je ovakvo zlo snašlo? Zašto azilanti vrše invaziju, zašto Srbija postaje kolonija... Jer svetom vladaju degenerici i zlikovci neprevaziđenih razmera... Zato što su svi uspešni političari [pozicija i opozicija] isti: oni su naši neprijatelji! Jer je to jedan zatvoreni krug u koji niko spolja ne može ući... Jer je korumpirani sistem osigurao da niko normalan ne može biti uspešan u bilo čemu te da samo najgore osobe, najnemoralnije probisvete mogu postati ponizne sluge ekstremenih bogataša, kako bi svojim zlodelima osigurali našu propast, naš genocid!

~ ~ ~

Pojavi se, tamo neki, lažni intelektualac na drugom kanalu Televizije Beograd i kaza, ni manje ni više nego, da su siromašni samo ljubomorni na tajkune, jer su ovi izuzetno uspešni i veoma bogati! Što je, zapravo, dokaz da su najveće budala proglašene „intelektualcima“ te da su oni zajedno sa medijima u službi sistema: političara i tajkuna (ekstremnih bogataša)...

Naš svet je faktički, prećutno i perfidno podeljen na četiri klase: (1) ekstremnih bogataša (2) sluga (3) privilegovanih grupacija (4) potlačenih.

Opširnije rečeno: (1) ekstremnih bogataša: zapravo, šačice najgorih lopova, vrhunskih bitangi i najvećih neradnika; onih koji su bahato prigrabili skoro sve za sebe (2) njihovih izopačenih sluga: nemoralnih osoba koje rade kao uspešni profecionalci: političari, medijski radnici i medijske ličnosti, sportisti i razni zabavljači (pevači, komičari, glumci, itd), sudije, advokati, fakultetski radnici (pre svega, profesori), lažni intelektualci, uspešni (ali loši) pisci, istrazivači javnog mnjenja, razni činovnici, policajci, itd. te koji svojim radom direktno održavaju ovaj dekadentni sistem koji najviše odgovara ekstremnim bogatašima, a potom, samo donekle, u većoj ili manjoj meri, i njihovim poniznim slugama (3) privilegovanih grupacija: perverata (homoseksualaca, feminista, tranzvestita, hermafrodita) i nimoida (ne-belih rasa: cigana, crnaca, kineza i ostalih mongoloida, arapa i ostalih muslimana, jevreja, itd) (4) potlačeni: odnosno, širokih narodnih masa koje su primorane da preživljavaju u bedi i očaju, kako bi ekstremni bogataši mogli živeti u neopisivoj raskoši, kako bi njihove sluge mogle živeti na određenom (višem ili nižem) nivou, te kako bi privilegovane grupacije mogle divljati do mile volje...

Pri čemu treba imati na umu i činjenicu da su sve te klase suštinski zatvorene. To znači, da neko od potlačenih, uglanom, ne može postati sluga (niti bogataš); jer nove sluge (ili bogataši), u većini slučajeva, se regrutuju od istih, postaju njihova deca ili bliski rođaci ili kumovi ili najbolji prijatelji. Drugim rečima, kad je neko rođen kao sluga njegovi potomci će najverovatnije biti sluge, te potomci potlačenih će i sami biti potlačeni, a potomci ekstremnih bogataša će ostati privilegovani i ekstremno bogati. Dakle, neko će biti cenjeni lekar, uspešan pisac, poznati muzičar ili glumac, mali ili veliki političar, itd: ne zato što je pametan, prirodno talentovan, izuzetno sposoban ili u tome dobar; već samo zato što je imao odgovarajuću vezu! To znači, niko ne može postati poslanik u skupštini ako nema za to prikladnu zaleđinu; te isto tako niko ne može postati profesor na fakultetu, medijska ličnost, novinar, kompozitor, popularan pevač, direktor škole, sudija, menadžer firme ili bilo šta drugo (od nekog značaja) ako nema dovoljno para, odgovarajuće veze i/ili ako nije „politički podoban“! A to znači da će većina naroda (i njihovi potomci takođe) živeti u bedi i nemaštini kako bi manjina (i njihovi potomci) živeli u manjem ili većem blagostanju! Što je dovoljan razlog da se većina probudi te digne na ustanak! Jer osudili su ne samo nas, već i naše potomke da se mučimo zarad ekstremnih lopova i najgorih prazita; odnosno, da ponizne sluge i njihova buduća pokolenja pokorno služe te iste...

Jedini izlas iz ovog neprevaziđenog zla je da najveće patriote i pravi intelektualci [istinski pametni muškarci koji stvarno imaju šta da kažu, a koji su ignorisani i/ili proganjani (sankcionisani) od strane režima], prvo, ukažu na to šta se stvarno dešava: kolika se nepravda perfidno čini većini našeg naroda, našoj celoj rasi, na to da se normalni muškarci sistematski kastriraju; a potom da se potlačene mase samoorganizuju, UJEDINE, dignu na ustanak te da zajedničkim snagama svrgnu sa vlasti užasne eksplatatore, gnusnu koaliciju ekstremnih bogataša i njihovih nemoralnih sluga te njima izrazito dragu grupaciju izopačenih perverata i ogavnih nimoida iliti degenerika!

~ ~ ~

Populacija se može sociološki podeliti na: (1) ekstremno bogate (2) sluge (3) privilegovane manjine (4) izrabljivane.

Takođe, populacija se može psihološki podeliti na: (1) perverte (2) pasivnu većinu (3) patriote

Interesi su suština! Lični i opšti interesi su ključni faktor u svemu... Ljudi i grupe će javno ili tajno delati u skladu sa svojim interesima. To je normalno i prirodno: pitanje je samo šta društvo sankcioniše, a šta forsira ili nagrađuje. Dekadentna država štiti tajkune i njihove poslušne sluge, kao i perverte i nimoide, odnosno, stvara klimu koja vodi ka našem samouništenju! Zdrava država proganja perverte i nimoide, odnosno, stvara društvenu klimu koja vodi ka našem prosperitetu, gde osobe i grupacije imaju lični interes da štite i potpomažu naš Relm [naš narod, rasu, kulturu, civilizaciju].

Šačica ekstremnih parazita i lopova (tajkuna) uz pomoć svojih pokornih sluga mogu manipulisati i izrabljivati mase do mile volje: jer u svakom narodu, većina je prirodno pasivna i samo će se u izuzetnim okolnostima spontano pobuniti. No, isto tako, u svakom narodu postoji i određen procenat izopačenih debila (perverata i mazohista, svih onih koji će svojevoljno doprinositi uništavanju tog istog naroda); te određen procenat istinskih patriota (najpametnijih, najhrabrijih i/ili najmoralnijih osoba koje će, nebitno od toga ko je na vlasti, uvek pomagati i štititi naš narod, naš Relm [sve ono čemu pripadamo i što je deo nas]). Pa je na pravim patriotama da se ujedine i organizuju te probude temeljno sluđene mase i dignu ih na ustanak.

Samo je bitno da što veći broj ljudi pročita ovaj tekst, jer među njima će biti i pravih patriota: onih koji će biti spremni da se ujedine i organizuju zarad opšte dobrobiti svih nas! Drugim rečima, najvažnije je da se intelektualno nađe rešenje i ukaže kojim smerom treba ići: te da dovoljan broj ljudi bude upoznat sa datim. Priroda će uraditi ostalo, jer se svemir nije razvijao milijardama godina, stvarao život i usavršavao razum: kako bi ga degradirala šačica izopačenih degenerika, jer kad se pravi patrioti probude i usmere u odgovarajućem pravcu, naš spas će biti na pomolu, a dešavanja na ovoj planeti će se vratiti u prirodne tokove! Znači, govorite istinu, glasno i sa dubokim uverenjem: jer će nas ona osloboditi zla koje se na nas obrušilo...



Čemu vas učim ima ime, zove se revolucija;

Intelektualna revolucija je ono čemu vas učim!



Jer svetom ne trebaju da vladaju bogati paraziti i njihove ponizne sluge, jer u svetu ne smeju degenerici i perverti biti privilegovani; dok široke narodne mase žive u mukama i nemaštini! Jer svetom moraju vladati najpametniji muškarci, a narod mora biti privilegovan!





Preuzeto iz STVARNOST eJournal

Web Sajtovi: http://www.glavasic.net * http://www.stvarnost.com

27. 5. 2013.

Prava istorija

                                                                       Link:

                                                     http://www.ivantic.net/istorija.htm

26. 5. 2013.

Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata!

"Gott, beschütze uns vor der Pest, dem Hunger und den Kroaten"


U Evropi postoji samo jedan jedini narod koga je čitava Evropa javno proklela i od koga čitav Stari kontinent beži „kao đavo od krsta” a to su Hrvati.

Evropa je još u prvoj polovini 17.-og stoleća skovala krilaticu-prokletnicu koja glasi: „Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata!” Ovaj sramni beleg za čitavu jednu naciju isplivao je na evropsku površinu za vreme Tridesetogodišnjeg rata 1618.-1648. g. koji se vodio između evropskih katolika i protestanata (faktički evropski Jug protiv evropskog Severa). Ovaj verski rat se slobodno u povesti može smatrati Prvim opštim evropskim ratom u kome su pojedine regije Centralne Evrope ostale bukvalno opustošene a najviše su ubedljivo stradali Nemci. Nakon ovoga rata računa se da je oko jedne trećine nemačkog stanovništva pobijeno a u pojedinim nemačkim oblastima čak i do čitavih 90 procenata.

Evropsko zgražavanje, a posebno nemačko, na Hrvate i njihova nedela ostao je i u dokumentovano-pisanoj formi kao gore spomenuti natpis (krilatica-prokletnica) na katedrali u istočnonemačkog gradu Magdeburgu koji je za vreme Tridesetogodišnjeg rata bio prvi evropski grad koji je osetio na svojoj koži i ulicama sadističko biće Hrvata koje će doći do punog izražaja u Jasenovcu i ostalim stratištima duljem Lipe Njine za vreme Drugog svetskog rata 1941.-1945. g. ali i nakon toga za vreme Otadžbinskog rata 1991.-1995. g. Ostalo je zabeleženo i jedno svedočanstvo o hrvatskim zverstvima iz vremena Tridesetogodišnjeg rata u kome su Hrvati služili svoje bečke katoličke gospodare i to od strane jednog švedskog generala koji je zabeležio da su Šveđani našli u hrvatskom vojnom logoru glave beba nabijene na kočeve. Ovu tradiciju su Hrvati nastavili sve do danas tako da se o srpskim glavama nabijenim na drvene ograde po Krajini može naći svedočanstvo očevidca u monografskoj knjizi Jelene Guskove, Istorija jugoslovenske krize (1990-2000) u dva toma, Beograd 2003. g. (prevod sa ruskog).

Dakle, hrvatski sadizam se povesno može pratiti još od vremena Tridesetogodišnjeg rata od kada se može argumentovano, tj. zasnovano na povesnim izvorima, pokazati i što je najbitnije i dokazati da genocid nad srbskim narodom uključujući monstruozna iživljavanja nad srbskim ženama i decom kao i rušenje srbskih spomenika kulture i povesti zajedno sa bogomoljama i pisanom tradicijom kako za vreme Drugog tako i za vreme Otadžbinskog rata od strane Hrvata nije nikakav novovekovni izum već pre svega dugostoletna tradicija pa čak i način nacionalne samorealizacije u Hrvata. Prof. Lazo M. Kostić je povodom ovog pitanja bio decidan pišući:

“Ali ne samo da su Hrvati u ovom našem decenijumu pokazali svireposti kojih bi se svaki Hun ili Avar stideo, nego uopšte je sva njihova istorija puna grozote, izdaja, otimačine, krađe, pljačke, ubistva nevinih i bespomoćnih. Nema nijednog savremenog naroda, to znači još preostalog naroda, o kome se istorija tako odvratno izrazila kao što su Hrvati. Njihova dela opisuju se sa puno groze. Gdegod su se pojavili, svuda su osramotili svoje ime i opoganili sve koji su s njima sarađivali.” (Лазо М. Костић, Примери хиљадугодишње културе Хрвата, Чикаго, 1953. г., издање Српске народне одбране, стр. 5.)

U istoj svojoj knjizi se Kostić poziva citatima i na knjigu Evropska pozornica iz godine 1653. koja je izašla u Frankfurtu na Majni a u kojoj se navode konkretni primeri i dokazi o zverskim hrvatskim zločinima, iživljavanjima nad civilnim stanovništvom i nezasitom plačkaškom karakteru koji su hrvatski vojnici pokazali u toku Tridesetogodišnjeg rata. Tako se na primer kroz opis događaja iz godine 1621. u Evropskoj pozornici govori o velikom broju divljih Hrvata koja je posle borbe kod Praga, tj. nakon bitke kod Bile Hore koju su češki protestanti izgubili od habzburških katolika, sakupila pljačkom veliki plen ne samo od protestantskih neprijatelja već i od svojih saveznika bohemskih katolika uz monstruozna ubistva žena, muškaraca i dece kojima su odsecali glave, ruke i noge i nakon toga ih sekli u komade.

Međutim, najstravičnija zverstva je hrvatska vojska prema knjizi Evropska pozornica (drugi tom koji je štampan godine 1679.) počinila u nemačkom gradu Magdeburgu nakon čega je i nastala krilatica ali i molitva Gospodu poznata širom Evrope pod sloganom: „Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata!” Naime, godine 1630. Hrvati su ušli u ovaj istočnonemački grad i prema pisanju Evropske pozornice kao istorijskog izvora desilo se sledeće:

“Tada je zapravo počelo i pljačkanje, otimanje, mrcvarenje, sramoćenje devojaka i žena, i postupalo se preko svake mere užasno i grozno. U crkvi Katarine oni su pedesettrojici, uglavnom žena, sasvim nemilosrdno odrubili glave, tu su one pronađene mrtve sa savijenim i preklopljenim rukama. Neke su žene prilikom porođaja od tiranskih vojnika pogubljene. Uopšte ne može da se opiše ni izreče kakav je to bio jad, kakva beda i žalost… Oni su, ipak, pored konja i nešto stoke, odveli sobom u logor mnogo žena i devica sa nešto muškaraca, povezane lancima. Ženske su tu zloupotrebljavali u njihovoj đavolskoj požudi na bedan način, da su mnoge, naročito male devojčice od deset ili dvanaest godina, koje takođe nisu poštedeli, morale platiti glavom…”

Kada su se posle pijančenja, orgijanja, pljačkanja i svakovrsnih zločina nad mesnim stanovništvom konačno Hrvati povukli iz grada Magdeburga:

“10, 11. i 12. maja se tako žalosno jaukanje i deranje od preostale dece čulo, koja su stalno dovikivala oca i majku i koja zbog nerazumnosti nisu mogla da saopšte čija su. Neka su sedela pored svojih pobijenih roditelja koji su na ulicama ležali u krvi, i uvek su dozivali i vikali: o tata, o mama! Neka su deca sisali njihove mrtve dojke i pri tome tako žalosno se drala da bi se i kamen u zemlji smilovao i da bi se najokrutniji tirani pokrenuli na samilost.”

Knjiga Evropska pozornica nije jedina koja svedoči o zverstvima hrvatske vojske u okupiranom gradu Magdeburgu.

Crno Sunce


  • Crno Sunce je okultni simbol, usko povezan sa Svastikom (takodje solarnim simbolom, Suncev Krst) i u moderno vreme takodje sa, na zalost, nacistima. Medjutim, oba pomenuta simbola vuku korene iz pradavnih vremena, iz perioda nastanka prvih civilizacija na zemlji. Naci cemo ih u mnogim istocnim religijama, kod hindusa i budista npr. i oduvek su vazili za pozitivne simbole (za dobru srecu pre svega). Ove simbole su dalje koristili stari Grci, Sloveni, Germani, Kelti...Ono se pominje u brojnim okultnim grupama, pre svega kod Teozofa. To je nevidljivo Sunce, kod kabalista poznato i kao izvot crne svetlosti. Crno oznacava da je nevidljivo, skriveno odnosno okultno. Kaze se da je Crno Sunce bozje oko ili unutrasnje oko naseg ''Ja''; kada nasu paznju usmerimo sa spoljasnosti ka unutrasnjosti, ka Crnom Suncu, tada ce se nasa cula ponovo okrenuti ka spoljasnjem svetu ali gledano kroz bozje oko, kroz Crno Sunce.

    “Behind your thoughts and feelings my brother, there stands a mighty ruler, an unknown sage – whose name is Self. In your body he dwells. He is your body.”
    Friedrich Nietzsche

    Cakre su energetski centri u nasem telu i sama rec zapravo znaci ''tocak'', bas kao sto su i svastika i Crno Sunce simbolizovani slikom tocka, jer oni odgovaraju masivnim crnim rupama cija gravitacija je toliko snazna da univerzum rotira oko njih i vremenom biva usisan. Velika boginja Kali je takodje jos jedan od simbola koje srecemo ovde. Ona je ta koja prozdire vreme i time privodi jednu epohu, kosmicku kreaciju, svome kraju. Koren Kal se odnosi na crno, vreme i ogranicenje. U indijskoj metafizici Crnom Suncu odgovara mahacakra, odnosno velika cakra. Kali je simbolizovana tockom, krugom, jer je ona, poput Crnog Sunca, centar univerzuma, oko nje se sve okrece i ona oznacava pocetak i kraj svakog doba a njenih 12 aspekata simbolizuju razlicite aspekte kosmickih ciklusa odnosno ralizcita stanja kosmicke svesti.
    Zbog toga se Crno Sunce koristi, poput Mandale, za budjenje primordijalnih snaga u nama. Budjenje moci koja su od rodjenja u nama, ali su uspavane.
    Jos 1901. Madam Blavacka, osnivac teozofskog drustva, govorila je o centru citavog kosmosa, nevidljivom centralnom Suncu, izvoru celokupne energije. Mozda je ono u sazvezdju Eridan? Tamo su astronomi 2007. otkrili najvecu do sada vidjenu prazninu u svemiru...

24. 5. 2013.

Непозната историја Срба

Непозната историја Срба од пропасти Римскe империје до Немање

 Ову су одломци из историје Милоша С. Милојевића која је код нас забрањена до данас остала под ватиканским језуитима (комунистима) из Академије наука.

                               Link:

                   http://vimeo.com/15857985

.

17. 5. 2013.

Урок

УРОК


Урок је магијска опсена која настаје погледом злих или урокљивих очију, затим речима уз изненађење, чуђење, и хвалисањем некога или нечега. Урицање може бити непосредно и посредно, из пакости и милости. 
Зато детету не треба рећи да је лепо, паметно, не треба га хвалити, јер се тиме уриче. По веровању, моћ урицања имају личности које су, као дете, дојиле дуже него што је потребно или оне које су прекидале дојење па га настављале.
 
Злоочник је личност злих очију, која може својим погледом да урекне. Веровања о злим очима и назив 'урок' распрострањени су код свих словенских народа: 
срп.урок, урук; хрв.urok; мак. урок, зарек; слов. urok,vürok, urak; буг. урок, урук; рус. урок; блр. урок, сурок; укр. урок; чеш. urok; итд.

По једној народној приповеци, виле су својим погледом устрелиле младића који их је, сакривен, посматрао. Уричу углавном старије личности, које имају густе и састављене обрве и оне које имају продоран поглед својих црних, плавих и зелених очију, и вештице. „Суботњаци“ (рођени у суботу) имају већу вероватноћу да постану урокљиви него људи рођени другим данима. Огњевит човек (змај) засенио је својим очима лепу цареву кћер и одвео је са собом. У народу се казује да урокљиве очи горе посеку од сабље; 
или: „Више је људи отишло под земљу од урока него од болести." 
По веровању, у Срему су жене вештице својим урокљивим очима обарале човека с коња. И лисица својим злим погледом обара кокоши са седала. Младић испросио лепу девојку, па зажелео да јој види лице. Он је имао урокљиве очи „те урочи лепоту девојку", која падне мртва. И девојке су имале урокљиве очи, којима су убијале младиће. По мотиву једне народне песме, нека мајка изгубила је од урока девет кћери спремних за удају. 

Урећи се може све, али нарочито оно што је лепо, драго и напредно. Породиље и деца су највише подложни уроцима. Уречено дете постаје узнемирено, зева, плаче и слабо спава. У Црној Гори (некадашња Ријечка нахија),напредно дете нису износили у свет да га гледају, јер су се бојали да га „зла уста не урекну, или зле очи не разнесу". 
Од урока усеви вену и суше се, животиње малаксавају и угину, ројеви пчела одлећу из кошница и даве се, послови не напредују или се завршавају са штетом, итд. Све што је подложно уроку склања се, крије и штити амајлијама, урочицама и узречицама: 
„Не било урока!" „Да није урока!" 
Уроци су персонификовани: „Урок седи на пут, урочица под пут." „У урока девет брата..." „Устук уроци, како дошли, тако прошли." 

Мала деца се зову погрдним именима или надимцима, да би се заштитила и сакрила од урока. Причају да вештица не може детету наудити ако му имена не зна; зато се у нашим крајевима многи зову надимцима до смрти. 
Мала деца гараве се по лицу да их урок не препозна. Уреченом детету се баје: „Урок ти вода однела, моме чеду здравље донела." 
Уреченом се гаси угљевље, а урок се скида омађијаним прстом.  У Горњој Крајини проспе се вода на кров куће, прихвати се и процеди кроз брдо од таре (разбоја), па се у њој дете окупа и проспе на дрвљаник. У Нишу се код породиље и детета обеси црвени конац, на коме су нанизани прстен, кокошија нога, кљун, бели и црни лук. Противу урока носе се уза се или пришивају записи и урочице:
зуб дивљег вепра, зуб вука, каменчић, канџа медведа или орла, сребрни или златан новац, крстић од тисовине или глога, стрелица од грома, затим перо од десног крила патке, глогов трн, итд. 
Ради заштите пчела стављане су лобање коња у пчелињак, а код Бугара и лобање јелена. Да би волове заштитили од урицања, правили су им отвор у рогу и ту стављали комадић тисовог дрвета. Телету се о врат или за реп завеже црвеном пређом крња кашика. Код Источних Словена главно средство лечења од урока било je умивање или прскање водом која je на посебан начин захваћена, набајана, у коју су стављени неки предмети. Наши легендарни јунаци стављали су на оружје вештачке очи (од камена, метала, стакла) као урочице против урока: 
„У Момчила сабља са очима, не боји се никога до Бога."
 
Урицање се открива и потврђује гатањем. Узимају се "неначета" вода, која симболизује границу између овог и оног света, и непаран број комада распаљеног угљевља, које се намењује могућим урочницима. Одговор у гатању je једноставан - уколико неко угљевље потоне (тј. "оде на своје место" у свет под водом) болесник болује од урока. Гатањем се некад "откривало" и лице које je могло урећи. Пошто би се утврдило да се заиста ради о уроку као облик  лечења примењивана су бајања. Смисао највећег броја басми од урока код балканских Словена састоји се у изазивању пуцања очију урочника како би се тиме изазвало "ослобађање". Ово схватање илуструје и следеће предање из Охрида: 
"Јахао неки човек на добром коњу. Кад je пролазио поред једне кафане, у којој je било пуно света, коњ паде мртав. Јахач се сети да га je неко од гостију морао урећи, па уђе у кафану и затражи jaje, написа нешто на њему и метну га у мангал са жаром. Убрзо затим jaje пуче, а у исто време пуче и око онога човека што je коња урекао".


Литература:
Српски митолошки речник, група аутора, 1970.
Словенска митологија - енциклопедијски речник, група аутора, 2001.
УРОК


Урок је магијска опсена која настаје погледом злих или урокљивих очију, затим речима уз изненађење, чуђење, и хвалисањем некога или нечега. Урицање може ...бити непосредно и посредно, из пакости и милости.
Зато детету не треба рећи да је лепо, паметно, не треба га хвалити, јер се тиме уриче. По веровању, моћ урицања имају личности које су, као дете, дојиле дуже него што је потребно или оне које су прекидале дојење па га настављале.

Злоочник је личност злих очију, која може својим погледом да урекне. Веровања о злим очима и назив 'урок' распрострањени су код свих словенских народа:
срп.урок, урук; хрв.urok; мак. урок, зарек; слов. urok,vürok, urak; буг. урок, урук; рус. урок; блр. урок, сурок; укр. урок; чеш. urok; итд.

По једној народној приповеци, виле су својим погледом устрелиле младића који их је, сакривен, посматрао. Уричу углавном старије личности, које имају густе и састављене обрве и оне које имају продоран поглед својих црних, плавих и зелених очију, и вештице. „Суботњаци“ (рођени у суботу) имају већу вероватноћу да постану урокљиви него људи рођени другим данима. Огњевит човек (змај) засенио је својим очима лепу цареву кћер и одвео је са собом. У народу се казује да урокљиве очи горе посеку од сабље;
или: „Више је људи отишло под земљу од урока него од болести."
По веровању, у Срему су жене вештице својим урокљивим очима обарале човека с коња. И лисица својим злим погледом обара кокоши са седала. Младић испросио лепу девојку, па зажелео да јој види лице. Он је имао урокљиве очи „те урочи лепоту девојку", која падне мртва. И девојке су имале урокљиве очи, којима су убијале младиће. По мотиву једне народне песме, нека мајка изгубила је од урока девет кћери спремних за удају.

Урећи се може све, али нарочито оно што је лепо, драго и напредно. Породиље и деца су највише подложни уроцима. Уречено дете постаје узнемирено, зева, плаче и слабо спава. У Црној Гори (некадашња Ријечка нахија),напредно дете нису износили у свет да га гледају, јер су се бојали да га „зла уста не урекну, или зле очи не разнесу".
Од урока усеви вену и суше се, животиње малаксавају и угину, ројеви пчела одлећу из кошница и даве се, послови не напредују или се завршавају са штетом, итд. Све што је подложно уроку склања се, крије и штити амајлијама, урочицама и узречицама:
„Не било урока!" „Да није урока!"
Уроци су персонификовани: „Урок седи на пут, урочица под пут." „У урока девет брата..." „Устук уроци, како дошли, тако прошли."

Мала деца се зову погрдним именима или надимцима, да би се заштитила и сакрила од урока. Причају да вештица не може детету наудити ако му имена не зна; зато се у нашим крајевима многи зову надимцима до смрти.
Мала деца гараве се по лицу да их урок не препозна. Уреченом детету се баје: „Урок ти вода однела, моме чеду здравље донела."
Уреченом се гаси угљевље, а урок се скида омађијаним прстом. У Горњој Крајини проспе се вода на кров куће, прихвати се и процеди кроз брдо од таре (разбоја), па се у њој дете окупа и проспе на дрвљаник. У Нишу се код породиље и детета обеси црвени конац, на коме су нанизани прстен, кокошија нога, кљун, бели и црни лук. Противу урока носе се уза се или пришивају записи и урочице:
зуб дивљег вепра, зуб вука, каменчић, канџа медведа или орла, сребрни или златан новац, крстић од тисовине или глога, стрелица од грома, затим перо од десног крила патке, глогов трн, итд.
Ради заштите пчела стављане су лобање коња у пчелињак, а код Бугара и лобање јелена. Да би волове заштитили од урицања, правили су им отвор у рогу и ту стављали комадић тисовог дрвета. Телету се о врат или за реп завеже црвеном пређом крња кашика. Код Источних Словена главно средство лечења од урока било je умивање или прскање водом која je на посебан начин захваћена, набајана, у коју су стављени неки предмети. Наши легендарни јунаци стављали су на оружје вештачке очи (од камена, метала, стакла) као урочице против урока:
„У Момчила сабља са очима, не боји се никога до Бога."

Урицање се открива и потврђује гатањем. Узимају се "неначета" вода, која симболизује границу између овог и оног света, и непаран број комада распаљеног угљевља, које се намењује могућим урочницима. Одговор у гатању je једноставан - уколико неко угљевље потоне (тј. "оде на своје место" у свет под водом) болесник болује од урока. Гатањем се некад "откривало" и лице које je могло урећи. Пошто би се утврдило да се заиста ради о уроку као облик лечења примењивана су бајања. Смисао највећег броја басми од урока код балканских Словена састоји се у изазивању пуцања очију урочника како би се тиме изазвало "ослобађање". Ово схватање илуструје и следеће предање из Охрида:
"Јахао неки човек на добром коњу. Кад je пролазио поред једне кафане, у којој je било пуно света, коњ паде мртав. Јахач се сети да га je неко од гостију морао урећи, па уђе у кафану и затражи jaje, написа нешто на њему и метну га у мангал са жаром. Убрзо затим jaje пуче, а у исто време пуче и око онога човека што je коња урекао".


Литература:
Српски митолошки речник, група аутора, 1970.
Словенска митологија - енциклопедијски речник, група аутора, 2001.

13. 5. 2013.

Paganstvo teče našim venama

POLITIKA – „Slovenska mitologija” Nenada Gajića otkriva svet vila i aždaja, mnogobožačke religije i magije koja je i pored hrišćanstva ostala u životu Slovena, naročito Srba.
Vezivanje crvenog končića novorođenčetu i plašenje vešticama i alama čim malo poraste, običaj je koji su Srbima utisnuli staroslovenski preci i kojeg se ni posle primanja hrišćanstva nisu oslobodili. Staroslovenski način života u velikoj meri se zadržao i danas kod Slovena, kaže Nenad Gajić, autor upravo objavljene „Slovenske mitologije”.
Ovo delo zanimljivo i uz obilje ilustracija uvodi čitaoce u svet paganskih Slovena pre nego što su postali Srbi, Česi, Poljaci, Rusi… Taj svet prepun je mitskih bića: aždaja, bauka, vampira, vukodlaka, vila i vilenjaka. U njemu se cene vidovnjaci i činjarice (žene koje upražnjavaju magiju), izbegavaju se raskršća (mesta zla na kojima se treba zadržavati što kreće) i vlada nemuštim jezikom. Naš sagovornik ističe da mu je kao izvor poslužilo skoro sve što je na srpskom napisano o ovoj temi, narodne pesme, priče i predanja, a onda i zapisi grčkih, rimskih, germanskih i vizantijskih autora.
Brojni običaji opstali su do danas, praktično u neizmenjenom obliku: slava, kumstvo, običaji prilikom rođenja, venčanja i sahrane, što su najvažniji momenti u staroslovenskom shvatanju života – objašnjava Gajić, ekonomista, muzičar i autor društvene igre „Izvori magije”, i dodaje da su svi obredi za Božić i slavu rituali koje su Sloveni gajili pre hrišćanstva.
Obeležavanje Hristovog rođenja je, tvrdi Gajić, paganski običaj.
– Obeležavanje rođenja potiče iz paganstva. Božić je povezan sa Hristovim rođenjem tek u 4. veku. Prvi hrišćani su obeležavanje nečijeg rođenja smatrali za jeres. Nigde u Bibliji ne piše ništa o obeležavanju Hristovog rođenja. Dva jevanđelja ga i ne pominju, dok druga dva ne navode datum rođenja.
Strahovi i sujeverje koji obeležavaju život današnjih Srba utisnuti su u vreme paganstva. Zadržani su brojni običaji, kao onaj iz pojedinih delova Srbije da se mrtvac izmeri crvenim končićem koji se zakopava u kuću. Obred potiče iz staroslovenskog sahranjivanja pokojnika ispod praga da bi se i posle njega u domu sačuvala sloga.
– Pogrebni običaji uključivali su i zakopavanje noktiju pokojnika blizu praga, ostavljanje štapa u grob ili kraj njega, iznošenje hrane i vode na grob pokojnika ili pred kuću u kojoj je živeo, prekrivanje ogledala pre sahrane, prosipanje vode iz kuće posle nje, nošenje crnine i puštanje brade, davanje četrdesetodnevnog pomena…
Crkva, zaključuje Gajić, nije uspela da iskoreni paganske običaje i morala je da ih prihvati, svesna da u suprotnom Sloveni neće hteti da se pokrste.
– Ostaci stare vere prisutniji su u pravoslavnom hrišćanstvu i na Istoku, dok je na Zapadu Katolička crkva imala više vremena za delovanje. Iako su svi slovenski narodi sačuvali elemente stare vere u hrišćanstvu, ovi elementi su najizraženiji kod Srba.

Marko Kraljević i vila – stari poznanici
Mnogi mitovi se uče u školama, ali ne kao staroslovenski, već kao mitovi naroda koji su nastali iz grupe drevnih Slovena.
– Mitovi Starih Slovena prisutni su u pričama, bajkama i pesmama, uglavnom epskim. Ili mislite da je Marko Kraljević, istorijski poznat kao Marko Mrnjavčević, zaista mogao da cedi vodu iz suve drenovine, da je delio vino sa svojim Šarcem ili drugovao sa vilom? On je primer mitskog junaka koji je naknadno zadobio svoj sadašnji istorijski identitet – objašnjava Gajić.

(Članak objavljen u Politici, pogledaj izvor)

8. 5. 2013.

Dragan Jovanović, staroverac

Od fukare sam pobegao iz Beograda

Kao filozof koji je zalutao u novinarstvo i novinar koji je prebegao u čobaniju Dragan Jovanović na posletku zrači onim što ovo prokleto zanimanje i zanimacija  prvo uzme čoveku - mir! Mihailo Medenica obišao je na Staroj planini poslednju NIN-ovu istinsku legendu, čoveka koji je vazda pišao uz vetar, i kome od Beograda nedostaje samo espreso.
Od fukare sam pobegao iz Beograda




Nekada davno, u zemlji dalekoj, na Pejčovskim livadama, ispod planine a iznad palanke, ne živeše niko do - sam Bog, i čopor kurjaka. I samo jedan čovek, stvoren po liku boga kojeg nije priznavao, slaveći drugog, kojem nije bio ni nalik... Osoben. Samotnjak. Drčan i krotak, kako mu se prohte. Sede brade puštene u špic i sede kose vezane u kotur na potiljku. Da, i najplavljih očiju poklonjenih starcu jer beše u godinama kad tako ne sjaje i plave se...


Čovek beše prognanik iz velikog grada u međurečju Save i Dunava, najvećeg u zemlji dalekoj. Bi čuven pisar i van zidina grada, onih koje je u koraku preskočio bežeći od sebe - sebi! Na Pejčovske livade, u Vidovo, ispod planine a iznad Palanke. U oboženu jeres i obezboženu veru...


„U veru boga Vida, drugog do njega nemamo, sve ostalo nam je nametnuto, pa i Isus kao tuđin da ga slavimo kao svojeg, satirući svoje, za šta su najkrivlji Nemanjići izvršivši najveći genocid nad Srbima, po principu: trećinu pobiti, trećinu pokrstiti, a trećinu raseliti, koji je kasnije i Paveliću postao mustra za 'rad' sa Srbima", rečju podseća na Dragana Jovanovića, jednako sedobradog i sedokosog čoveka koji je vazda pišao uz vetar, pisao uz vetar i tvrdoglavo stajao na vetrometini ubeđen da od Dragana Jovanovića sigurnije zavetrine nema.


Nije ga potkazao, ali mu više nije mogao verovati, predugo ga je lagao da će pobeći iz grada i potražiti onog Dragana čiji su koreni u zemlji koja ne rađa, a plodnija je od asfalta koji bogato rađa - fukaru!


„E, od fukare sam i pobegao iz grada! Nisam mogao više da istrpim Beograd, a ni on mene! Muka mi je bilo od raznih Šešelja, Miloševića, Draškovića i ovovremenske bande pred kojom smo ustuknuli dozvolivši da od Srbije naprave pačavru kojom gazde iz EU brišu pod, baš kao što više nisam mogao da podnesem tajkune i takozvanu intelektualnu elitu koja ne vidi dalje od nosa i novčanika", stojimo usred stada, slušajući otuđenog sedobradog tribuna, šarplaninci kidišu na vetar što nosi miris šumokradica...


Jeste, usred stada pojebljivih ovaca i nezajažljivog ovna oteglih muda. Stojimo na brabonjcima, u loži Draganovog amfiteatra planinske akademije nauka i čobanske umetnosti.


„Čobanin, tako da me predstavite! Ne novinar u penziji i kolumnista NIN-a, već ponosni čobanin skromnog stada i brđanin po ubeđenju! Trideset godina sam grozničavo pripremao ovo bekstvo od besmisla grada, i evo me, napokon, u smislu zabiti. Dragan Jovanović se odjavio sa spiska stanara, nema više povratka u Beograd, sad imam svoje stado, nisam više deo ničijeg", zableja vuneni kružok gurajući se uz svog „Mojsija", kadrog da ih izvede iz vekovnog ropstva predrasude da je pas čovekov najbolji prijatelj. Psi laju i kad jaganjci utihnu...


„Jedino što mi od grada nedostaje jeste espreso. Zbog njega katkad siđem do Bele Palanke, održao sam kratke seminare po kafićima kako da mi ga pripreme, tresnem ga u dva srka i nazad bogu Vidu", na šporetu punom drva, pod drvetom, sa sulundarom kao dimnjakom Draganovog Titanika, il' Nojeve barke, zagoreva ručak... Valjaće za proždrljive kerove. Sprema ih za borbe s vukovima. Bilo ih je do Vidovdana. Sad na planini kolju katunska stada. Sići će s prvim snegom, kad ovan za sobom ostavi trag onog lengera među zadnjim nogama...


„Testamentom sam ostavio amanet da me sahrane tu između kuće i boga Vida. Da me spale, zapravo, i ostave na miru baš tu gde sam napisao. Aj da se neko drzne da ne ispuni", polegasmo u ligeštule, nedaleko od Vida svevidećeg i tuš-kabine.


Tri plastične flaše vode i komad crepa na sagoreloj travi - planinski džakuzi. Struje ima o olujnim noćima, kad gromovi tresnu u krov na dve vode...

„Završio sam 12. roman „Niče iz Guče", evo, premijerno ću vama pročitati kraj... - još jedared je ko Torovim maljem udario na sve u šta verujemo, ali barem to principijelno čini, čitavog života odbijajući da mu krst bude krst koji će poneti...


Zato i jesam maštao o ovome, živeći za dan kada ću sve oterati u pizdu materinu i u klompama poći za ovcama u ispašu. Na ovo je Niče mislio kada je izrekao onu „Čovek je biće stvoreno da prevaziđe samog sebe"

„Dole, malo niže odavde, jeste moj arhineprijatelj, otac Serafim! Poručio mi je da će mi srušiti boga Vida, a ja njemu da se neće dobro provesti uradi li to. Crkvu smatram možda i najvećim zlom koje je zadesilo ovaj narod, ali izrazito poštujem pokojnog patrijarha Pavla, koji je zaustavio progon i linč kada sam početkom devedesetih izdao, kako kažu, kontroverzni i jeretički roman 'Žitije Savino'". Još da je to jedina kontroverza u žitiju ovog raba Vidovog, svešteničkog unuka i sina pilota RAF-a, pa i nekako, ali ni ove 7520.(2012 god.) godine gospodnje ne namerava da svoje vetrenjače ostavi na miru.


„Da, to je po starom srpskom kalendaru, koji su nam takođe ukrali i podmetnuli ovaj kao kukavičje jaje. Na stranu sad to, nego uz sve što radim, posvećen sam i dokazivanju teorije da je arijevska rasa poreklom sa Balkana, koju zastupa i ruski akademik Kljusov, ne pristajući da se odreknem te odrednice samo zato što ju je Hitler zloupotrebio i izbagatelisao! Baš kao što postoje Semiti, crvena rasa, žuta, crna, postoji i bela - arijevska rasa, poreklom baš s Balkana, za šta su moje prodorne plave oči i specifična građa najočigledniji dokaz. Ne sme se obustaviti traganje za istinom samo zato što je jedan ludak zloupotrebio nešto u propagandne svrhe. Ja jesam arijevac, i to s ponosom ističem, jer u tome nema ničeg lošeg, a pogotovo ne degradirajućeg i opasnog po druge." Dakle, Srbija među šljivama, arijevac među ovcama, a mi između osećaja prezira i divljenja.


To valjda i karakteriše velike ljude, ili barem one koji se trude da se izdignu nad stadom - srećni ste što niste kao oni, a dali biste sve da budete baš takvi, zanavek blagosloveni što nikada nećete biti ni nalik. Ne volim fabričku rakiju i te epitafe na etiketama, zato i ne nazdravljam u debeloj hladovini. Na ligeštulima. Lenjo gledam kako mi Tara odnosi patiku. Mrzi me da ustanem, neće daleko, znam, suviše smrdi...


„Vidiš ono vešalo i ražanj?! E, to mi je za lopove, uhvatim li ih da mi opet kradu Taru." Pomenuta je jedna od tri šarplaninca s prijavom prebivališta u južnoj Srbiji. Štene, već koliko jagnje, svojevremeno ukradeno Draganu na dva dana...


„Tražio sam je i našao u selu kod Ciganina koji ju je ukrao, a koji će se vrteti na onom ražnju ako opet pokuša tako šta! On ili ko god pomisli da je Tara javno dobro." Čeka li i mene sudbina prasca ako mala manjka od derivata patike? Vid mi je svedok da je sama tražila đavola koji drema u kineskoj kopiji američkog sranja, molim!


Na stranu sve što se ovoj zabradeloj kontroverzi na dve noge može spočitati, ne mogu se osporiti dela koja će ga nadživeti i kada ko suvarak sagori na utrini između kuće i totema prognanog božanstva: 12 knjiga koje su ustalasale Srbiju ko kamen bačen u žabokrečinu, nemerljivo novinarsko delo, kolajne zaslužene za čovekoljublje i humanizam, kao i verovatno najznačajnija stvar koju je za života učinio - Zakon o zabrani gradnje nuklearnih elektrana, koji je napisao i progurao na usvajanje u nekadašnju saveznu skupštinu države koja se raspala kao atom...


„Osnivač sam i Zelene stranke, nekadašnji kandidat na predsedničkim izborima kao takmac Slobodanu Miloševiću '91. godine, kada sam ga potukao u čak šest opština, što za tadašnje prilike i jeste 'čak'." Ko zna, možda Sloba baš sad iz nekog nebeskog socijalističkog separea gleda kako Dragan gospodari svojim stadom, razgrće drob životu bacajući pred nas ponešto od iznutrica, čeka vukove na megdan i brine da ovan ne očeše jaja o koprivu...

Kao filozof koji je „zalutao" u novinarstvo i novinar koji je prebegao u čobaniju, Dragan Jovanović na posletku zrači onim što ovo prokleto zanimanje i zanimacija prokletih prvo uzme čoveku - mirom!




Baš kao što postoje Semiti, crvena rasa, žuta, crna, postoji i bela -arijevska rasa, poreklom baš s Balkana, za šta su moje prodorne plave oči i specifična građa najočigledniji dokaz. Ne sme se obustaviti traganje za istinom samo zato što je jedan ludak zloupotrebio nešto u propagandne svrhe

„Zato i jesam maštao o ovome, živeći za dan kada ću sve oterati u pizdu materinu i u klompama poći za ovcama u ispašu. Na ovo je Niče mislio kada je izrekao onu 'Čovek je biće stvoreno da prevaziđe samog sebe'." Istina, retka i apsolutna, jer čovek izgleda zaista može prevazići samog

sebe onda kada se vrati sebi iskonskom, uzemljenom u brabonjke, prohteva tek većih od papratišta, nadanja da će kerovi stasati da stado odbrane od čopora, i večitog straha da će sve to izgubiti poželi li više od espresa...

УСКРСНУЋЕ ПОКОЈНИКА

Мртвац не побуђује само жаљење за собом него и веровања. Он живи у сећању својих блиских рођака на јави и у сну, а утеха им је веровање да мртви продужавају живот у загробном свету. У далекој нашој народној прошлости људска смрт схватала се као привидна, слично сну и јави. Покојник, после оживљавања, аналогно оживљавању природе после зимског сна, ускрснућем одлеће у загробни свет. Такво прастаро веровање прихватиле су и једнобожачке религије, али с том разликом што народ верује да покојник одлази у загробни свет телом и тамо наставља живот као што га је имао на земљи, а по учењима једнобожачких религија, у загробни свет одлази само његова душа. На веровања о животу после смрти указују многи елементи у народном верском животу.
О покојнику се говори само похвално; ако се говори неповољно, може му се замерити и од њега очекивати грозна освета.



По веровањима, покојници су у покоју (миру) негде на западу, иза мора. За мртвим сином мајка се окреће „на заходу сунца" и говори: „Благо мени, ето сина мога." По другом веровању, загробни свет мртвих је на месецу. По Уставу руског митрополита Георгија (1073—1074) свак: „аште кто целуетмесјац, да буде проклјат!" Сви словенски народи, па и наш, као и многи други, одају поштовање младом месецу. Нису ретки босански стећци и старије надгробне плоче у области старе Рашке на којима су покојници представљени уздигнутих руку у полету за други свет.

Док покојник стигне у загробни свет на месецу, потребно је да протекне година дана. За то време издају се даће и подушја у јелу и пићу. Све потребе у загробном свету (старцима штап, ратницима стрела, штит, мач, сада пушка, младићу свирала, девојци огледало, итд.) покојници носе уза се, управостављају се уза њих и сахрањују са њима. То се често приказује и на надгробном камењу.



Покојници се спомињу у народним молитвама, а у невољама се позивају у помоћ. Црногорски кнез Данило (1851—1860) проклињао је потурице: „Сучим ћете изаћ пред Милоша (Обилића) и пред друге српске витезове" (у загробном свету). Народне тужиље уз нарицање поручују преко умрлог наодру да посети покојнике у загробном свету и да их извести о приликама потомака на овом, земаљскомсвету. По предању:

„Нико није с оног свијета разбијене главе дошао." За Марка Краљевића казује се да је жив на другом свету и да ће се вратити на овај земаљски када буде потребан народу. Све то показује да је народно веровање да су покојници живи у загробном свету, да се крећу, једу и пију у друштву својих рођака и пријатеља, дубоко укорењено.

Неке индиције показују да су стари Срби сахрањивани у положају полета, односно ускрснућа зазагробни свет. Већина костура у старим словенским гробовима и могилама имају руке испружене низбедра, али су откривени и такви који су имали уздигнуте руке у висини лубање. У народу се још и сада строго пази да се мртвац не сахрани завезаних руку и ногу, како би могао ускрснути.

Једна еминентна верска обавеза покојникових потомака је да му подигну надгробно обележје од дрвета или од камена, његову „вечну кућу" на земљи, ради сећања, спомињања, и да му се не изгуби овоземаљски траг. Народне представе ускрснућа покојника одржале су се не само у веровањима него и приказима на надгробном камењу, што је нарочито добро очувано у Босни, Херцеговини и у области старе Рашке. Покојници су реалистичкипредстављени у полету у загробни свет, уздигнутих руку,испружених или раскорачених ногу. Најизразитије представе ускрснућа су барељефне фигуре покојникана стећцима. Оне имају карактеристичне атрибуте који их прате: пун или српаст месец, антропоидникрст, којим се симболише предак у загробном свету, затим розета, лук, стрела, итд.

Народни мотив ускрснућа покојника је често регресивно упрошћен и тако се дошло до идеографских представа, којих углавном има три врсте: један је крст с косим крацима, други је антропоидан, сродан типу латинског крста, и трећи, као дериват антропоидног крста, је антропоидни трозубац. Упадљиво је, иако није искључиво тако, да су крстови с косим крацима на надгробиом камењу женских покојника, а антропоидни на камењу мушких покојника. Подвојено обележавање мушких и женских покојника настало је из верских разлога, јер у култовима и у верским обредима мушкарци и женскиње не учествују подједнако. Све три идеографске представе ускрснућа у народној орнаментици деформисане су украсним додацима у тежњи украшавања.

Српски митолошки речник

40 dana

Film Borisa Djurica "40 dana" nastao je u saradnji sa SANU, a prema motivima knjige Ane Radin "Uloga vampira u srpskoj mitologiji i knjizevnosti".


                                               Link za film:

                    http://www.youtube.com/watch?v=5zKHuOehf0I

Srbi su starosedeoci, a ne došljaci na Balkan

Sve je više dokaza da je u Evropi upravo, na Balkanu nastala civilizacija – izjavio je u Vinči za Pravdu Đankarlo Tomacoli Ticijano, učesnik naučnog skupa koji su organizovali Udruženje za očuvanje i negovanje vinčanske kulture Vinčanski neolit, Udruženje Milutin Milanković, Društvena organizacija za zaštitu azbuke Ćirilica, Regionalna društvena organizacija Objedinjenje Srba Moskva, Serbskoe zemljačestvo Moskva i KoloVenija, Beograd.
Ova naučna konferencija dala je, kako je istaknuto, „personalne dokaze o tome kako je uništavan trag neprekidnosti slovenske dugotrajnosti na ovim prostorima“, da bi se Srbi koji hiljadama godina žive na prostoru Balkana prikazali kao narod koji je Albance, odnosno Ilire u 6. veku potisnuo u planine. Srpska civilizacija koja se, kako je rekao Tomacoli, pripisuje grčkoj i rimskoj kulturi jeste zapravo starosedelačka. Ovaj italijanski istoričar dešifrovao je linearno A i B pismo sa Krita – pomoću staroslovenskih jezika i time dokazao da je kritska kultura slovenska, a ne grčka.

Predsednik Organizacionog odbora konferencije Božidar Mitrović naglašava da je odgovornost za falsifikovanje srpske istorije i na srpskim medijima.

- Štampa i televizija su bili jedan od istorijski najmoćnijih instrumenata brisanja srpske i slovenske istorije, nekad moćniji od inkvizicije i čitavih armija u ratu pojmovima, gde je i pridev srpski/slovenski bio nepoželjan i zabranjen, ne samo u vreme nacista, već čak i u naše vreme (kada i Narodna biblioteka Srbije nije htela da otkupljuje knjige koje su imale taj sunaslov) – rekao je Mitrović i dodao:

- Mi nismo pozvani ni namereni da držimo moralne pridike, da osuđujemo ili rehabilitujemo, već samo pokušavamo da zabeležimo i konstatujemo kako je brisana i uništavana istorija najvećeg etnosa u Evropi, jer se najveća krađa u istoriji čovečanstva (a to je krađa istorije Slovena do VI veka) ne može obeležiti samo u formi naučne konferencije. U svetom okruženju preantičkih artefakata Lepenskog vira i Vinče, srednjovekovnih fresaka sa ogromnog pravoslavnog prostranstva i azbuke različitih epoha, koja se, evo i pred našim očima, proganja i uništava na ulicama prestonice srpskog, pravoslavnog, slobodno možemo reći azbučnog naroda.

U okviru konferencije održan je okrugli sto „o progonu umetnika i naučnika koji su slikali, govorili i pisali o drevnoj slovenskoj istoriji“.

Kustos Muzeja primenjene umetnosti Dušan Milovanović izrazio je pesimizam u pogledu uticaja konferencija na javno mnjenje u Srbiji, s obzirom na to da su srpski mediji obaveštavani iz SANU i sa Filološkog kakulteta da nije reč o ozbiljnoj konferenciji.

- Obavestili su nas da su dobili pozive i da im je rečeno da nije reč o naučnoj konferenciji. Mi moramo organizovati peticiju, to je naš instrument, to je naše oružje – rekao je Milovanović. Protest zbog omalovažavanja konferencije izrazio je Kljusov sa Univerziteta San Dijego u Kaliforniji, koji je 12 godina predavao na Harvardu i koji jer svojim istraživanjem ipsolun hromozoma dao svoj doprinos tezi da su Srbi starosedeoci na Balkanu.

Deo skupa bila je i izložba Neprekidnost umetnosti Lepenskog vira i Vinče sa mnoštvom materijalnih dokaza o prisustvu “SloVena” na ovom prostoru od Lepenskog vira i Vinče.

6. 5. 2013.

Nemanjići



Novija Srpska nesreća potiče od Nemanjića i hrišćanstva. Jer,kao što je Tito na silu narodima na južnoslovenskim prostorima nametnuo komunizam,tako su Nemanjići srpskom narodu na silu nametnuli hrišćanstvo. Ta dinastička loza porušila je sve spomenike slovenskog boga Vida,tako da danas nema ni jednog njegovog obeležja,osim onog koji su sačuvali sveštenici glagoljaši na ostrvu Visu,bežeći u to vreme iz Srbije.
Nemanjići su uništavali bogumile koji su tvrdili da Isus nije bezgrešno začet,nego da je prorok kao što su Mojsije,Buda ili Muhamed. To nije bilo dovoljno. Svi su na silu morali da prihvate ono što je rešeno na Nikejskom saboru,tako da su Nemanjići uništavali i bogumile i staroverce.
Srbija je u vreme Nemanjića imala oko 600.000 stanovnika,od čega su prema Ruskim izvorima Nemanja i njegovi potomci pobili 200.000 staroveraca i bogumila. Prodavali su ih na Dubrovačkoj i Splitskoj pijaci robova, i to mladiće Veneciji kao buduće galiote,a žene i decu kao Belo roblje na Bliski Istok. U arhivi Dubrovačkog muzeja o tome postoje precizni podaci,sa imenima prodatih robova.
Kada su Antu Pavelića na samrti pitali ko mu je bio uzor od državnika,on je odgovorio da je to bio Nemanja,koji je dao recept kako da se istrebljuju Srbi. Jedna nova duhovna elita Srbije mora da raščivija taj Srpski rubikon,a to su primanje Hrišćanstva i Nemanjići.